Izlet na otok Krk

 

 

  U principu izbjegavam Martinje. Posebno kada „pada“ na 13. dan u mjesecu i to studenome. Nisam sujeveran i ne vjerujem  numerologiji, ali  od kada je na snazi novi Zakon o prometu  počeo sam vjerovati policiji i alkotesterima.

        A i popularni kafići krcati su  suvremenim  kaubojima  pod PTSP-om koji te za tili čas mogu izrešetati i pretvoriti u sito.

        Ipak prihvatih poziv predsjednika Predraga  da sa ostalim članovima Udruge pođem na izlet i pokupimo još ono malo uvelih i pokislih kasnojesenjih gljiva koje su „na izdisaju“.

        Složismo se  da je otok Krk najbolja destinacija. Tamo kažu  gljive rastu i tokom zime.  Čak  i tartufi. Oni crni što udu uz šurlice i vrbničku žlahtinu.

        Nalazimo  se u restoranu u Bakarcu  blizu Kraljevice. Jutro tmurno i sivo a kiša sitna i dosadna  kvari ugođaj. Kavica i cigaretica pokoji aperitiv i dogovor. Promatram učesnike  ne     bi li otkrio tko je  slavio martinje.  Osim po koja razbarušena   kosa  i ne nalazim   posljedica  „vinskog udara“.   Neven  se pravda  da je radi izleta ostao samo do 1 sat iza pola noći.    Ženski članovi i muški, oni stariji i iskusniji šute i ne otvaraju se.  Bilo pa prošlo.

        Plaćamo  „mostarinu“ i prelazimo preko nekada „Titovog mosta“.

         Odlučismo prvo svratiti u autokamp Kijac. Nekoliko automobila slovenskih registracijskih oznaka parkirano na ulazu. Kamp lijepo uređen  vegetacija još „držeća“ rekli bi obećavajuća. Obilazimo  kamp prikolice, šatore i  nastrešnice , zavirujemo  ispod i sa strane.

         I odmah  nailazimo na  koloniju Melanoleuca  koje unatoč kiši nisu izgubile  svoju prirodnu draž.  Uzimamo primjerak za determinaciju i  targamo za novim vrstama,  Od  mjesta do mjesta nalazimo sve nove  vrste.  Triholome, Lepiste, Hygrophoruse, Clitocibe, Agaricuse, Chantareluse i mnoge druge. Ukupno 38 raznih  vrsta gljiva. Ima i onih nepoznatih ili  „dvojbenih“.

         Već 2 sata hodamo i razgledavamo kamp trežeći uvijek neku novu, nenađenu vrstu. I bez martinja umor čini svoje. Stol i klupe  ispred jedne kućice pravo su mjesto za okrepu. Prazni se „pričuva“ iz ranca  i juriša na švedski stol. Pomaže nam i  pitomi prugasti mačak za koga  čuvar kampa odgovorno tvrdi da je   ljubimac gostiju. Misli u sezoni. Van sezone hrane ga vjerojatno gljivari ili  planinari. Oni nizinski.

            Pakiramo  stvari i  krećemo  prema Solinama , malom mjestašcu u uvali Soline. Uz put zastajemo kraj  miješane šume i počinjemo novu pretragu. Šutim i ne izjašnjavam se.  Pretražujem samo  mekana i plodna staništa gdje su divlje svinje  izrovale tražeći hranu. Mislim da bih  kao Milica mogao imati sreću i naći  koji izrovani tartuf.  Pa onda pravac Vrbnik. Na žlahtinu.

        Ovaj put ili nisam bio sretne ruke ili me Sv. Gob  /bog gljivara/ nije  vidio  tako da  sam tu namjeru ostavio za  slijedeći PUT.

            U Solinama  iznikla nova naselja, da se zaluta.   Ogromni  panoi  sa natpisima „Apartmani na prodaju“  dolaze kao naručeni. Ludnica!  Blago nama mislimo,  sada bar znamo  gdje možemo kupiti apartmane. Usred gljivarskog raja. Pa gdje toga još ima?  Prednost lokacije je neupitna. Na samoj  morskoj obali uz drevne borove nalazimo kolonije žutih truba. Bez većih gastro kvalitetaa ipak su izazovne  za sakupljanje. Pune se košarice, a zadovoljstvu  nema  KRAJA

          U malenom kafiću u  Čižićima  sjedamo  na predah. Na samoj morskoj obali  postavljamo priručnu izložbu pojedinih vrsta sakupljenih gljiva. Razgledavamo, determiniramo i razmjenjujemo utiske. Predsjednik objavljuje da je „guverner“ Udruge riješio da  otvori trezor i počasti  vrijedne učesnike izleta.

            Fotografiranje  sa  „trofejima“, po koja šala i polazak za Rijeku.. Veče se već polako spušta na  pučinu.  Magla pokrila Učku a prva svijetla    riječkih nebodera  trepere  negdje u daljini.

            Doviđenja u  Rabcu možda već slijedećeg vikenda.

             Milić Milutin