Izlet u Rabac

 

 

 

 

 

        Za nas gljivare ovo ljeto i nije bilo pretjerano dobro. Najčešće smo se osjećali kao u jeseni ili "babjem ljetu". Obilni kišni periodi tek rijetko su dopustili po koji sunčani pravi ljetni dan. U ovakvoj vremenskoj situaciji  veliku nadu su nam uljevali političari i  mediji koji su svakako najavljivali "vruću jesen". Baš ono što je za rast gljiva /posebno vrganja/ najznačajnije: temperatura i vlaga.

 

    No više i narodne poslovice posebno ona o tome da tko čeka dočeka,  nisu realne. Kiše je i dalje bilo previše a jesen nikako vruća. Čak na kraju i zahladilo. Zapravo nisam mogao odrediti dali je zahlađenje kraj ovogodišnjeg gljivarenja  ili samo početak kraja. Zato riješih da upitam predsjednika Predraga kako on sagledava ovu problematiku.

     Predsjednik, poznat po dobroj determinaciji gljiva, vremena, prostora i događaja, počeška se po glavi kao Napoleon prije donošenja važne odluke, pa mi kkratko objasni:"Vidiš, nije to ni kraj sezone gljivarenja niti početak kraja. To je upravo kraj početka. Sada tek prelazimo na ozbiljno gljivarenje".

 

   Ja zbunjen kao glavni junak u TV seriji HRT-a  a predsjednik  mi pomaže u riješavanju trileme koja me je obuzela: "Idemo na izlet u Rabac. Gljiva ima kao u priči. Kada tamo sezona završi, početi će u Klani. I tako tokom čitave godine".

 

 Gledam ga sa poštovanjem i divim se inovativnosti i novom strateškom opredjeljenju rada naše udruge. Kako jednostavno riješenje, mislim a nismo ga se ranije sjetili. Brzo prekidam  takva razmišljanja i  odlazim na pripreme za Rabac.

 

   Subota obična, kasno jesenja, siva i smrknuta a jutro kao da se smrkava. Vrh Učke još je u magli koja se lagano diže i prikazuje divotu bjeline snijega koji je noćas zatrpao Kvarner i otoke.

 

   Na Milanovim brkovima hvata se inje pa cijenim da je temperatura kao u fružideru. Oko 0 do +2. Trljamo hladne ruke a Predrag  daje zadnje  upute i formiramo kolonu. Pravac Rabac.

 

   U Rapcu, nekada malom ribarskom naselju na istočnoj strani poluotoka Istre a sada ponosne turističke destinacije  Kvarnerske rivijere , parkiramo u kampu. Sunce je već davno obasjalo prekrasnu morsku uvalu gdje se smjestilo gro hotela i ostalih turističkih sadržaja. Ugođaj je predivan.Upravo kao u pjesmi "Krasna zemljo Istro mila".

 

  A da nije krasna samo zemlja Istra već i ljudi koji tamo žive dokazali su nam vrijedni članovi društva gljivara "Martinčica" iz Labina koji su nas dočekali i pozdravili.

 

  Anita, Marija i Nevenka, članice predsjedništva  "Martinčice"  pobrinule su se da doček ima i konkretan sadržaj u liku  biske,trešnjevače, merlota i ostalih "tekućih sadržaja" a topla jela od glhjiva  za okrepu i pripremu za napore koji nas očekuju.  

 

  I krećemo put staništa. Vodi nas Anita i daje upute. Grupa se lagano razdvaja i  počinju individualna traženja. Šuma prava mediteranska. Gotovo isključivo crnika sa po nekim borom. Izmeđi makija i  kupina pa je kretanje otežano. Tlo vapnenačko, kamenito sa rijetkim dijelovima prekritim oskudnim zemljanim pokrovom.

 

Uz debelo stablo crnike pogled mi privlači žuta boja! Prekrasno!   Crnikin djed!  Leccinum lepidum. Rijetkost je pronaći vrganjevku u ovo vrijeme. Zato se pomalo osjećam kao lovac sa trofejnim primjerkom. To mi daje volju i nadu za daljim traženjem. I nije bilo uzaludno. Našao sam još puno  crnikinih djedova, martinčica, rusula, lisičica i raznih drugih vrsta.

 

   Nakon dobrih tri sata potrage po teškom i zahtjevnom terenu vraćam se u kamp. Putem sustižem i ostale članove koji se vraćaju. Svi  su zadovoljni. Ako ne sakupljenim gljivama ono šetnjom uz more i prekrasnom prirodom.

 

   Anđelko  na  improviziranom podiju slaže  izložbu na otvorenom. Determinira i popisuje vrste. Nabrojao  ih je i popisao  75 vrsta.  Mi pomažemo i razmjenjujemo iskustva.  Građani- šetači uz more zastaju, razgledaju i zapitkuju. Čude se zašto mi to sada radimo i kako smo uspjeli sakupiti toliki broj gljiva.

 

  Vrijedna Blanka u oblaku dima od gradela priprema delicije. Za svačiji ukus naći će se nekakav prilog. Svi su raspoloženi i zadovoljni. Apetita ne manjka. Čak i prugasta maca kao gost dobija svoj dio.

 

  Sunce se lagano sakriva za Učku  a bura sa Snježnika čini nelagodu. Pospremamo stvari  i počinje priprema za povratak u Rijeku. Slikanje za uspomenu. Pozdravljamo naše drage domaćice iz "Martinčice" Anitu, Mariju i Nevenku i zahvaljujemo na toplom prijateljskom dočeku i druženju. Divno je imati takve prijetelje. Posebno kada su gljivari.

 

  U šali im  na rastanku poručujemo:"Doći ćemo vam opet"!  Smijeh. Znamo da u svakoj šali ima nešto istine.

 

  Mrak je već sakrio šume crnike a mjesec se bljeska na pučini. Do Rijeke ima oko  sat vožnje. Putujemo lagano zadovoljni  onim što smo vidjeli i doživjeli.

  Više u slikama kliknite na link:   ovdje    
Milutin Milić