Dobri dečki iz udruge

 

Lagano u „trećoj“ vozim se u ljetnjoj gužvi prema Kostreni. Vrući rujan sliči više vrhuncu sezone nego njenom kraju. A i klima u autu kao da ne daje željene rezultate.
U času zazvoni mi mobitel. Nisam siguran da se u ovakvim okolnostima želim bilo kome javiti., Ali radoznalost je jača i uzimam mobitel da pogledam kome sam potreban. I to baš sada.
Moj poznanik , gljivar iz naše udruge. Zovemo ga Stipe. Onako iz milošte, jer je to naše umiljato janje. Uspostavljamo vezu.
„Aloooooo“! kaže on „Ovdje Stipe“.
„Znam ,vidim“ kažem ja i nastavlajm sa pitanjima: gdje si. što si,kako si i td.
„Eto ja ti malo na godišnjem. Na barci sam sa suprugom, znaš valjda i mi penzići imamo pravo na godišnji odmor. Haa,ha,ha,“ smije se on i nastavlja: „ Znaš ovaj rujan je kao stvoren za odmor. Sunce, more, dobra riba,vino i smokve . Jednom rječi uživam.“
Slušam Stipu i pomalo mu zavidim na uživanju. „Baš sam sretan“ kažem mu ja „što naši članovi tako lijepo koriste jesenjske prirodne resurse“.
„Nego čuj bogati“ nastavlja on „jesu li krenuli vrganji? Mislim oni jesenji pravi, bez mesa u njima. Kontam kao ova kiša ih je mogla probuditi da se pojave. Znaš, oni su moja slabost i najdraža vrsta gljiva.
A i najlakše napuniš zamrzivač sa njima. Usput,povjerit ću samo tebi, pronašao sam jedno novo stanište za koje niko još nezna a vrganja ko u priči i“........
„Na našu veliku žalost ne samo vrganja. Nama još ama baš nikakvih gljiva“ prekidam ga ja.
„Uh a ja se nadao dobroj berbi“ Ko velim sada ću načas ostaviti barku na par dana i u vrganje. Napuniš zanrzivač, pa opet na barku. Jer znaš Mićo – tepa on meni, rujan je kao stvoren za odmor na barci pa da iskoristim još ovo dragocjeno vrijeme, I da te upitam jesu li stigle članske iskaznice?Mislim one iz Saveza? Nije red da mi kao članovi još plaćamo branje gljiva.Mislim da se slažes samnom"?
„Nego molim te“ nastavlja on onako jadno i nemoćno sa barke, „daj čim krenu vrganji odmah me nazovi da prisustvujem tom holokaustu kao i svake godine. Odmah ću ostaviti barku i doći da vam pomognem u masakru. Haaaa,ha..ha..haaaa. grca on u smjehu.
„Nemoj brinuti“ opet kažem ja „nazvati ću te čim dobijem prvu najavu invazije ovih spodoba. Do tada budi pozdravljen i uživaj u blagodeti mora,riba i vina",.
I prođe tako neko vrijeme a kiše i vrganja ni na vidiku. Ali vrijeme ne stoji pa se približilo vrijeme postavljanja naše prve jesenjske izložbe gljiva na Učkarskom sajmu. Pravimo raspored, prikupljanja eksponata, postavljanja izložbe, dežurstva donošenja i odnošenja.
Sve je jednostavnije kada je dovoljno članova za sve aktivnosti. Ali sada je situacija takva da je potrebno više ljudstva a momentalno su svi „opravdano agažirani“ privatnim obvezama.
Proradi meni kliker i sjetih se našeg vrijednog berača vrganja Stipe koji je spreman ostaviti i barku radi vrganja. Odlučim ga nazvati i zamoliti da nam se pridruži i preuzme neku od obveza .
Zvoni mobitel. „Aloooooo Mićo“! lijenjo muca Stipe a ja imam osjećaj da sam mu prekinuo lijepi san o berbi vrganja. „Ma nije vrag da su počeli? Baš si drugar! Ha,ha,ha,
„Izvini što sam ti prekinuo san “ kao izvinjavam se i počinjem ja svoju priču. „Vrganji tek što nisu počeli, mislim ono kalendarski. Međutim, ovi iz Državnog hidrometeorološkog zavoda zakazali pa nam ne šalju ni malo kiše. Prašina po šumi a lišće gotovo opalo“ jadam se ja i kao opravdavam što mu dobre vjesti još ne mogu priopćiti.
„Uh baš sam se bio namjeračio“ žalosno će Stipe.
„Nego čuj“ sada nastavaljam ja „imamo veliku obvezu prema parku prirode „Učka. Moramo postaviti izložbu autohtonih vrsta gljiva u okviru Učkarskog sajma......i“
„Pa kakve veze ja imam sa tim? Što se mne tiče ja se sa tim slažem i vi slobodno postavljajete i ..i..
„Ali“ prekidam ga „nemamo dovoljno ljudi za sve obveze pa sam mislio da bi ti kao naš član mogao malo pripomoći“....
„Ha,haaaa,haaa! Kaže on. „ Nisi izgubio smisao za humor! Rekoh ti da sam na godišnjrm odmoru. Na barci, baćo i uživam u lijepom rujnu. Uostalom ima vas dovoljno tamo i kao uvjek se vi nekako snađete. Dobri ste vi to dečki. Ha, ha,ha,ha. Pozdravi ih sve i vidimo se kad zahladi.
„Da,da kad zahladi“ mrmljam ja kroz zube i mislim na one „dobre dečke“ koji su uvjek samo „dobri dečki“ koji izvlače obvezno „deblji kraj“ a ustvari su srce i motor svake udruge i društva.
„Čuj, bogati“ nastavlja naš Stipo „nećeš valjda zaboraviti da mi daš signal kada dođu vrganji. Znaš to je moj veliki hobi. Već sam ti rekao da sam pronašao novo stanište...i....
Tu,tu,tu,tu.... Isključujem mobitel.
Mislim na sve Stipane u udrugama i društvima koji za realizaciju zajedničkih obveza uvjek imaju bezbroj privatnih i „nodgodivih“ poslova /osim izleta i fešta/ i na onu grupicu "stand by" članova uvjek sprenih za rad u Udruzi a koje Stpani nazivaju „dobrim dečkima“ i koji su svi redom bliže 70-tim nego 60-tim godinama života.
„Na starijima svjet ostaje“ - kako to gordo zvuči! /Milić/