Intervju sa Vlastom Pesaressi Grabovac

 /files/pages/1908/Predavanje o medvjedima 006.jpg

Razgovor vodio: Milić M.


Već dosta dugo osjećam neku potrebu da na ovim stranicama „vratim svoj fim unazad“, odnosno da se vratim u vrijeme kada je naša članica Vlasta svojim sportskim dostignućima izazivala divljenje stotina tisuća ljudi sa prostora bivše Jugoslavije pa i svijeta.
Skromna i bez potrebe da sebe predstavlja boljom nego što jeste, sebe opaža realno, vidi i prihvata svoje vrline i mane. Izuzetno tolerantna u komunikaciji, cijeni ljudske različitosti i društvene vrijednosti
To je čini otvorenom za nove ideje i mišljenja drugih ljudi.
Danas Vlasta obilježava i 5-tu /jubilarnu/ godišnjicu aktivnog članstva u naštoj udruzi gdje je svojim doprinosom u radu postala jedna od najjačih karika aktivnosti Udruge. Naš razgovor dao je ključni odgovor na pitanje: dali je sport izgubio veliku sportašicu a Udruga gljivara „Ožujka“ iz Rijeke dobila vrsnu gljivaricu.
O gljivama, gljivarenju, sportu i krstarenju vodili smo zanimljiv i ugodan razgovor.

- Nakon aktivnog bavljenja sportom sportaši se najčešće volonterski angažiraju u radu nekih sportskih klubova. Ti si odabrala gljivarstvo?

Gljivarstvom sam se «ozbiljnije «počela baviti tek pošto sam otišla u mirovinu, iako su počeci mog «gljivarenja» vezani za radni vijek u Kazalištu HNK Ivana pl. Zajca kada bi me povremeno kolege, iskusni gljivari poveli sa sobom u šumu. Nakon aktivnog bavljenja sportomi ja sam se aktivirala kao trener .Nekoliko sam godina bila aktivna kao trener za što sam se bila i osposobila. Vodila sam grupu djevojčica u kojoj je bila i moja starija kći.Iz te je grupe izraslo nekoliko vrhunskih odbojkašica, reprezentativki Hrvatske. Patricija Daničić je bila i sudionicom Olimpijskih igara u Sidneyu. Moja je kći sa Univerzitetom u Americi na kojem je studirala osvojila prvenstvo Amerike.

-Dugo godina bila si najbolja igračica ŽOK „Rijeka“ i reprezentacije Jugoslavije. Kakav je to osjećaj biti „naj“ i dali je to utjecalo na tvoje formiranje kao ličnosti?

-Baviti se sportom je prelijepo. Ide to uz mladost .zdravlje, snagu, putovanja, druženja ,uspjehe, pohvale medija ,nagrade…….zar nije dovoljno? Bavljenje sportom meni je donijelo puno. Prvo, ja sam jedinica pa mi je kolektivni sport ukazao da se «zemlja ne okreće samo zbog mene».U sportu se pobjeđuje i gubi. Treba se naučiti gubiti i da ima puno boljih i uspješnijih od tebe. Kako se približiti tim ljudima? Samo upornim radom.Da, bila sam najbolja odbojkašica Jugoslavije po mnogim anketama tada ,1972.proglašena sam najboljom sportašicom regije ,zajedno sa Matom Parlovom.

- Kakva su danas sjećanja na te dane?

-Rado se prisjetim tih dana, lijepa prilika je i ovaj razgovor. Drago mi je kada me uključe u neki žiri ili komisiju za odabir sportaša godine danas. Često pogledam utakmice današnje generacije .Na tim utakmicama susretnem se sa svojom generacijom pa se rado sjetimo tih godina. Lijepo je sjediti u Dvorani mladosti u kojoj ste odigrali utakmicu kojom je ta dvorana otvorena .Sada je 30 godina od toga.

-Tvoje „igre za pamćenje“ u reprezentativnom dresu?

-Iskreno, ja sam puno bolje utakmice odigrala u klupskom dresu, nego u reprezentativnom ili se možda ja tih utakmica bolje sjećam .Ali mogu izdvojiti utakmicu za zlato protiv Italije u Alžiru na Mediteranskim igrama kada je neki novinar napisao da sam «briljirala»,ha ha…

- Kako funkcionira „sportski brak“? Naime, suprug Milan Grabovac bio je poznati košarkaš KK „Kvarner“ iz Rijeke?

Odlično pitanje. Sportaši u vezi se puno bolje razumiju nego u situaciji kada jedan partner nije sportaš. Sigurna sam u to .Dešavalo se da jedan vikend ja igram u Vršcu, a moj dečko, a poslije muž,u Rijeci. Sljedećeg vikenda on putuje u Valjevo,a odbojkašice igraju u Rijeci. U takvim situacijama samo sportaš razumije sportaša. Sada mi je ponekad žao da zbog takvih situacija, a i zbog drugih sportskih obaveza nikad nismo odlazili na plesove,maškare……

,- Dali su sportski geni ostali i u potomstvu?

O, da, već sam gore navela da je moja starija kći također bila vrlo dobra odbojkašica ,reprezentativka Hrvatske ,ali je odlučila studirati u Americi .Kao sportašica dobila je punu stipendiju i uspješno diplomirala informatiku, a igrajući za univerzitetsku ekipu u Long Beachu osvojila prvenstvo Amerike (1997).Mlađa se kći do studija bavila košarkom

-Poznato je da imaš brodicu i da si član SRD "Viktor Lenac" iz Rijeke. Kako uspijevaš uskladiti članske obveze iz obe udruge?

-Da, imamo brodicu koja je opremljena za višednevnu plovidbu tako da se «estivalisi» mene ne moraju bojati. Cijeli kolovoz provedemo na moru. Prošlo smo ljeto napravili predivnu turu..Cres, Unije,Susak Lošinj, Ilovik ,Premuda Škarda, Molat, Olib, Cres, Grgur, Krk. E, tu se već bliži rujan i dojave da su krenuli….».edulisi».Što se tiče članskih obaveza u udrugama u SRD sam vrlo aktivna, blagajnica i knjigovođa sam te član Izvršnog odbora i stvarno su mi obaveze ogromne. U «Ožujci « se trudim pridonijeti na drugi način. Veselje mi čini sudjelovati u branju gljiva za izložbe i sudjelovati u njihovom postavljanju ,jasno , kao pomoćna radna snaga jer još puno moram učiti da bih se u to na drugi način uključila. Volim ići na zajedničke izlete na kojima se puno nauči, ali iskrena sam sviđaju mi se i druženja nakon sakupljanja.

- Kako doživljavaš rad u našoj Udruzi?

-Ljudi me poznaju kao osobu koja kaže što misli pa evo:U udruzi Ožujka postoji još puno prostora da se mnoge aktivnosti bolje organiziraju na zadovoljstvo svih. Sve je pomalo stihijski. Pristalica sam preuzimanja pojedinačnih obaveza i odgovaranja za izvršenje istih.
-
- Nezaboravni doživljaj u gljivarenju?

-E, to još seže u moje «prve gljivarske korake».Konačno me jedna»ekipa» iz Kazališta odlučila povesti u šumu. I krenuli mi….Marija, Usenik, Anđela i ja. Stigli na poziciju…..okolica Vrata…ja još nisam ni cipele preobula,a Anđe i Usenika nije više bilo na vidiku .Neko vrijeme smo Marija i ja obilazile zajedno, a onda sam i nju "izgubila". Tada sam ja poznavala samo dedeke i turčine, a vrganje sam znala samo iz literature .Ne mogu reći da su mi oni pobijegli, javljali su se zviždaljkama, ali vjerojatno su odjurili na svoje pozicije. Ja sam se pomalo razočarano vraćala prema autu. U jednom sam se momentu našla među brezama u dosta dubokoj travi. Napravila sam par koraka i spotaknem se o nešto……nije kamen, nije panj, odmaknem travu i imam što vidjeti .Moj prvi prekrasan vrganj, ogroman, a zdrav. Počela sam odgrtati travu i našla na desetak kvadrata, desetak prekrasnih vrganja .Dočekala sam kod automobila moje društvo. Imali su nešto djedova i turčina……to nikad neću zaboraviti ,a i nihova lica.

-Preporuči neki dobar meni od gljiva.

-Pizza na sunčanici. Potrebna jedna što veća sunčanica(poželjno u veličini tave u kojoj će se spremati).Položiti u tavu namazanu maslacem sunčanicu tako da listići budu gore. Dodati sve sastojke kao i za pizzu sa tijestom. Poklopiti (obavezno) i peći na srednoj temperaturi 6-8 minuta.

-Što možeš poručiti svima koji se bave sakupljanjem gljiva?

-Oprez ,oprez i samo oprez. Istina da sada kada sam mnogo naučila u Udruzi ,više respektiram gljive nego do tada. Što više znam to sam i opreznija, nevjerojatno, ali u mom slučaju istinito.

Fotografije

Predavanje o medvjedima 006