Razgovor gljivarski

 

Piše: Milić Milutin

Dugo sušno i veoma vruće vrijeme uzelo je svoj danak i svijetu gljiva.Gdje god pođeš pod nogama pucketa suho lišće , granje, trava. Klana, Gorski Kotar, Učka, otoci.....Sahara prava.
Čak i naš najtrofejniji gljivar – determinator mentor Makso koga sam susreo na riječkoj placi kaže da je i ranije bilo sličnih situacija ali da se to kasnije isplati. Jer kada se stvore povoljni uvjeti, sve ono što je trebalo niknuti a nije, dolazi na naplatu.
Ja svoju radoznalost za svijet gljiva ne skrivam niti na placi. Kraj ribarskog paviljona gdje se prodaju „plemerniti“ šampinjoni i po koja bukovača, pronalazim i kašetu sa „divljači“ kako bi mi nazvali one samonikle gljive. I to prave lisičice. Cijena simbolična. Gotovo promotivna. Samo 100 kuna i to onih hrvatskih, za kilogram.

Gledam u lisičice i fotografiram a podbočena postarija prodavačica podozrivo me promatra. „Imate lijepe gljive“ kažem ja da bih uspostavio kontakt radi prikupljanja informacija. „Pa eto ostalo je još ovo malo jer su na kraju“ prihvata ona razgovor i počinje „reklamiranje“ svoje robe. „Do jučer je bilo i vrganja ali su brzo prošli i ako im je cijena bila 120 kuna. Željan narod dobrih gljiva. Posebno ovi turisti.“ispriča ona na brzinu.
„Baš mi je žao što ih nemate više jer ih i ja obožavam“ nastavljam ja predstavljajući se kao potencijalni kupac „A odakle su došle ove lisičice da su tako zdrave i dobre?“ „Iz Like, gospodine“ uz smiješak odgovara ona čudeči se vjerojatno mom fondu neznanja. „Ma ima vam tamo još toga. I drugih vrsta ali ih ne smijemo prodavati jerbo su zabranjene“. Uz hladovinu naslonjen na zid sa šakama u džepovima prekriženih nogu stoji suhonjav mlađi čovjek žvaleći ostatak cigarete. „Ja sam sada u nedjelju bio tamo u Lici. Iznad Kosinja. Znaš.. Obišao starog pa ko velim da uberem i ja koju gljivu. Onako. Za večeru. Ali već i njih ima malo. Što zbog suše, što zbog silnih berača. Vazdan ih ima. Kao da spavaju u šumi. Ma ima gljiva tamo lijevo od transformatora“ pokazuje on meni u smjeru punog mjeseca kao da ja poznajem te krajeve u Lici. „Ali taj teren još nije razminiran pa je malo nezgodno ići na rizik“ smijući se šeretski pljune sagorjeli čik od cigarete vjkerojatno spreman na nove gljivarske razgovore.
Zahvalim na informacijama i ugodnom razgovoru Odlazim razmišljajući o miniranom terenu lijevo od transformatora gdje još uvijek rastu ove lijepe lisičice i vrganji.
Klikom na link pogledajte što je ponuđeno na riječkoj placi od samoniklih gljiva predhodnih dana.