Halucinigene gljive kroz povijest

Halucinogene gljive kroz povijest

Računa se da znanost poznaje oko pola milijuna različitih biljaka, od čega na gljive otpada
nekih 5.000 vrsta, karakteriziranih nedostatkom klorofila. Gljiva ima hranjivih, čak vrlo
ukusnih, ali i otrovnih, među koje spada i zloglasna zelena pupavka (lat. Amanita
phalloides), podmukli šumski ubojica, koji izaziva sporu i strašnu smrt. Kada se pojave
prvi simptomi trovanja, a to je oko deset sati nakon uzimanja, već je u principu kasno. U
posebnu kategoriju spadaju psihoaktivne gljive, dakle one koje sadrže halucinogene droge i
uglavnom imaju uzbudljivu povijest vezanu uz religijske rituale starih naroda, ali i
grozničava istraživanja tragača za kemijski induciranim, izmijenjenim stanjima svijesti.
Takvih gljiva ima između 80 i 90 vrsta i od tridesetih su godina ovog stoljeća meta
intenzivnog istraživanja znanstvenih institucija, ali i nekih entuzijastičkih pojedinaca
koji su njihovim djelovanjem nastojali tumačiti neke povijesne događaje.

Jedna od najzanimljivijih takvih gljiva svakako je Psilocybe mexicana, koju su zadnjih 

godina osobito popularizirala braća Terence i Dennis McKenna, tvrdeći da se radi o
“magičnoj gljivi” koja dolazi iz dubine Svemira i omogućava onome tko uzme, kako to Terence
McKenna zove, “herojsku dozu”, kontakt s civilizacijom koja je spore gljive odaslala
kozmičkim prostranstvima ili ih jednostavno za vrijeme boravka na Zemlji ovdje ostavila.
Naravno, zato da nam ostavi sredstvo komunikacije sa sobom samom. U jednoj smjelijoj i
racionalno teško prihvatljivoj varijanti, ta je “magična biljka” entitet s razvijenom
sviješću koja je nama na ovom stupnju razvoja znanosti još uvijek nedostupna. Prva su se
dva autora koja su psilocibinskoj gljivi Stropharia cubensis već ranije, još 1975. godine,
pripisala vanzemaljsko porijeklo potpisivala kao Oss i Oeric. McKenna je mnogo
eksperimentirao s drogama iz Amazonije i Južne Amerike uopće, te kao svoj konačni zaključak
navodi tvrdnju da se radi o sredstvu za interstelarnu komunikaciju. Uz to misli da se pod
utjecajem ove ritualne gljive može iskusiti spoznaja o tome da vrijeme stoji, da ne teče u
našem smislu riječi, pa je prihvatljiva teza da je ono zapravo iluzija. No interes mnogih u
svijetu za ovu čudnovatu gljivu nije prvi izazvao McKenna. Dapače, prva istraživanja idu u
prilično daleku prošlost.

Jedan je meksički liječnik, inače pasionirani mikolog amater, 1919. godine napisao knjigu
“El Mexico Antiguo” (“Stari Meksiko”), u kojoj iznosi podatak da u bespućima Meksika još
uvijek žive ljudi koji se koriste halucinogenim gljivama kako bi izazvali religijske i
prekognicijske vizije. Ime liječnika bilo je dr. Blas Pablo Reko i on je, usprkos otporima
u znanstvenoj komuni, čvrsto ostajao kod svoje tvrdnje. Tek je 1936. godine jedan
antropolog austrijskog porijekla došao u posjed manje količine svete gljive koju je našao u
uporabi u gradiću Huautla de Jimenez, u meksičkoj saveznoj državi Oaxaca. Pablo Reko ju je
oduševljeno poslao na Harvard.

Na Harvardu su se stvari u međuvremenu promijenile, prije svega zahvaljujući briljantnom
istraživaču Richardu Evansu Schultesu, koji je obranio doktorsku tezu na upotrebi kaktusa
pejotla u rezervatu Kiowa Indijanaca u Oklahomi. Schultes je znao cijeniti Rekovo otkriće,
ali se poslani uzorak raspao do te mjere da se s njime nije moglo mnogo učiniti. Međutim,
Schultesu je ovaj signal iz Meksika bio dovoljan da na tapetu stavi jedno staro pitanje: na
što su mislili španjolski osvajači kada su opisivali obožavanje gljive nazvane
teonanakatl–”meso bogova”, rasprostranjeno među Astecima već stoljećima?

Naime, to je pitanje skinuto s dnevnog reda tvrdnjom botaničara Williama Safforda, koji je
napisao da su Španjolci osušeni pejotl zamijenili s gljivom. Proučavanje raspadnutih
ostataka iz Rekove pošiljke pokazalo je da se definitivno radi o nekoj vrsti gljive, a ne
pejotlu. Schultesovu je potragu za istinom u svezi s “mesom bogova” omeo Drugi svjetski
rat, kada je on poslan u područje Amazonije, u potragu za izvorima gume. Čitavih je 12
godina proveo među amazonskim plemenima, od čega je 8 godina svakodnevno žvakao koku i kako
sam kaže, uživao u prirodi otkrivajući nove biljne vrste i njihovu primjenu među divljim
plemenima, za koje do tada jedva da je tko i znao. Svoju ljubav prema ljudima iz kišnih i
djevičanskih amazonskih prašuma prenio je u mnoga svoja djela, među kojima vrijedi istaći
fotomonografiju “Where the Gods Reign” (“Tamo gdje Bogovi kraljuju”). Misteriozna je gljiva
opet na neko vrijeme pala u zaborav.

Njome se ipak, kao i drugim ritualnim gljivama, cijelo vrijeme bavio čuveni bračni par
mikologa, Valentina i Gordon Wasson.

Upozorenje Roberta Gravesa i Hansa Mardersteiga da je u Guatemali i Salvadoru otkriven
poveći broj kamenih figurica koje predstavljaju neku gljivu, a u statuu je ukomponiran i
ljudski lik, došlo je 1952. godine. Neke su figurice bile starije od 3.000 godina, pa se
očito moralo raditi o drevnom kultu. Za R. Gordona Wassona bila je to samo potvrda teze
koju je godinama nosio u glavi. Možda su naši preci, moguće i prije 6.000 godina, obožavali
gljivu kao božanstvo. Gljiva je postala simbolom jedne davne religije isto kao što je križ
postao simbolom kršćanstva, polumjesec Islama i Davidova zvijezda judaizma. S time da su
antropolozi olako kamene figurice tumačili kao falusne simbole.

Wasson je proučio sva dotadašnja razmišljanja, od Reka i Schultesa do onog antropologa koji
je ritualnu gljivu pronašao u Meksiku. Tako je došao do saznanja da je kćer istog
antropologa bila nazočna religijskoj ceremoniji na kojoj se uzimala sveta gljiva i to još
1938. godine. Njoj doduše nisu ponudili da uzme gljivu, ali su joj dozvolili da čitav
ritual promatra. Osoba koja je neka vrsta majstora rituala i poznavatelj priprave i načina
uzimanja gljive naziva se među poklonicima kulta gljive curandero. Bračni je par Wasson
poduzeo osam uzastopnih ekspedicija u područje države Oaxace, uz pratnju vodiča koji je
znao da je cilj jedan–identificirati “meso bogova” i znati čemu može zahvaliti taj svoj
laskavi naziv.

Sudbina se na čudan način poigrala s Wassonovima. Tri godine su uzaludno lutali od jednog
do drugog vrača, proplancima, selima i gradićima Meksika, bez ikakva rezultata. Nitko nije
mogao reći što je to “meso bogova”. Neki su načuli nešto, drugi znali za kakvu legendu, ali
konkretnih tragova do božanske gljive nije bilo. A, onda je legendarna gljiva odlučila
odati svoju tajnu. Wasson je slučajno posjetio administrativnu zgradu već spominjanog malog
meksičkog gradića Huautla de Jimenez i usput, gotovo nervozno, upitao jednog mlađeg
činovnika je li slučajno nešto zna o ritualnoj gljivi koju zovu “mesom bogova”. Odgovor je
bio šokantan. Čovjek je gljivu koristio, uzgajao je u vlastitom vrtu, a istu je večer
Wassonove i neke njihove prijatelje pozvao na ceremoniju uzimanja svete gljive koju je
vodila tada najuglednija curandera, Maria Sabina.

Kada su prevladali strah, Wasson i njegov fotograf Allan Richardson postali su prvi
Zapadnjaci za koje se zna da su ušli u svijet teonanakatla. Višesatne halucinacije Wasson
opisuje kao snažne vizije koje su počele neobičnim bojama i geometrijskim oblicima, da bi
se zatim pojavile ogromne palače s vrtovima. Za vrijeme seanse imao je iskustvo napuštanja
tijela, kada mu je svijest izašla iz tijela i putovala na udaljena mjesta. U svojim opisima
nagađa da su Grci mislili na isti doživljaj kada su koristili riječ ekstaza. Kroz nekoliko
mjeseci iza ovog otkrića, Wasson, njegova žena i njena kćer nastavili su u New Yorku
uzimati osušene primjerke gljive i uvjerili se da ova neobična stanovnica Srednje Amerike
izaziva iskustva koja su nerijetko religijskog sadržaja. U razdoblju od 1955. do 1968.
godine, kada Valentina Wasson umire od raka, bračni je par mnogo učinio na poticanju
znanstvene komune da počne istraživati biljku koja je simbol možda najstarije religije na
svijetu. Gordon Wasson je bio toliko opčinjen novootkrivenom gljivom da je tvrdio kako je
staroindijska mitska biljka soma, opisana u najstarijem dijelu Veda, Rig Vedi, kao ona koja
uživatelju daje besmrtnost, zapravo neka od gljiva iz porodice Psilocybe. U novije vrijeme,
negdje 1984. godine, u Bengalu se javlja ista ideja, prema kojoj je psilocibinska gljiva
Stropharia cubensis ustvari soma, a starost se rituala iz prvog dijela Veda procjenjuje na
više od šest milenija. No, to nije vrlo vjerojatno, jer u Rig Vedi nalazimo opis some, koji
ničime ne ukazuje da se radi o gljivi.

Ne treba zaboraviti zasluge dr. Reka, koji nikada nije prekinuo traganje za magičnim
gljivama Meksika, pa je do svoje smrti 1953. godine ostao aktivan u toj potrazi. I Schultes
je zaslužan za identifikaciju Stropharie cubensis i još dvije druge psihoaktivne gljive.
Ipak, zvijezda je ostala “magična gljiva” kojoj su dali ime Psilocybe mexicana, a vrlo joj
je bliska, praktično ista i po efektima, Psilocybe cubensis.

Negdje 1958. godine, za čudesnu se gljivu zainteresirao i dr. Albert Hoffmann, baselski
kemičar, koji je otkrio, odnosno sintetizirao najjaču do danas poznatu psihodeličnu drogu–
LSD-25.

 Roger Heim mu je iz Pariza poslao dovoljne količine gljive iz koje su on i njegovi suradnici iz laboratorija Sandoza izolirali psihoaktivne elemente, odredili im kemijsku strukturu i sintetizirali ih, dakle načinili umjetnu drogu koja bi po svom djelovanju 

trebala biti jednaka originalnoj gljivi. Spoj za koji je utvrđeno da izaziva vizije nazvan
je psilocibin. Jedini problem je bilo to da nitko nije mogao odgovoriti na ono ključno pitanje: djeluje li psilocibin doista potpuno jednako kao i gljiva?

SlikaHoffmann je došao na genijalnu zamisao. Pridružio se ekspediciji u Meksiko, tamo
posjetio curanderu Mariu Sabinu, koja je magičnu gljivu uzimala čitavih 35 godina, i
zamolio je da isproba sintetički psilocibin. Usprkos početnoj skepsi, curandera je pristala
na eksperiment, nakon kojega je potvrdila da su efekti tableta koje je uzela identični
onima koje izaziva originalna gljiva ! Čak je rekla da tablete imaju prednost jer se mogu
uzimati cijele godine, dok su gljive mali problem jer uspijevaju samo za vrijeme kišne
sezone.

Čovjek koji je od psilocibina i halucinogenih gljiva općenito stvorio čitavi pokret na
Zapadu bio je harvardski profesor psihologije Timothy Leary.

Irski katolik kojeg su izbacili iz elitne vojne akademije West Point, sin Eisenhowerova
osobnog zubara i čovjek koji je napisao najbolji udžbenik psihologije svog vremena, Leary
je bio nešto između genija i ekscentrika. Kada se, igrom slučaja, našao na ljetovanju u
Cuernavaci, nedaleko Mexico Cityja, tamošnji ga je kolega počastio sa sedam malih sušenih
gljiva, koje je on progutao uz bazen iznajmljene vile i zapao u stanje koje opisuje kao
“... poplavu transcendentalnih vizija i halucinacija i pet sati najdubljeg religijskog
iskustva koje je ikada imao...”. Magična ga je gljiva obuzela toliko da je odmah započeo
program testiranja psilocibina nabavljenog od Sandoza na grupi dragovoljaca.

Harvardske vlasti su imale određene rezerve spram ambicioznog projekta, pa su imenovale
njegova kolegu dr. Richarda Alperta, Learyjeva redovitog partnera u ispijanju litara
wisheya u okolnim pubovima, da pripazi kuda vodi ono što njegov prijatelj radi. Alpert,
guru i homoseksualac koji je danas poznatiji pod indijskim duhovnim imenom Ram Dass i koji
će kasnije svjetsku slavu postići svojom knjigom “Be Here and Now” (“Budi ovdje i sada”), u
kojoj opisuje život s jednim indijskim svecem, uskoro je postao Learyjev sljedbenik.
Ta se transformacija dogodila 1961. godine kada je Alpert u Learyjevoj kući prvi puta uzeo
psilocibin. Kao dobar psiholog, Alpert je znao da je odgoj u supresivnom okružju stroge
židovske obitelji ostavio traga na njegovoj osobi. To se pokazalo i kroz njegovo inicijalno
iskustvo s psihodelikom iz magične gljive. Osjetio je kako se u njemu oslobađaju druge,
potisnute osobe, glazbenik, pilot, ljubavnik i hedonist. S osjećajem jeze je primjetio da
nakon toga postupno nestaje njegova tijela, prvo noge, pa polako i svi drugi dijelovi, tako
dugo dok nije ostalo ničega ! Prvobitni je strah zamijenila euforija. Shvatio je da postoji
i izvan tog oklopa koji zovemo tijelom, da, kako je to opisao, postoji mjesto iznad života
i smrti, te da se umrijeti ni ne može. U pet ujutro, napustio je Learyjevu kuću i odlučio
po toj zimskoj noći prošetati do roditeljske kuće gdje je živio. Dok je vijala snježna
oluja, on je hodajući ulicom pišao i naglas urlao od smijeha, ispunjen nekom beskonačnom
radošću.

“Božja moć”

Godina koja slijedi je godina velikih igara. Prihvaća se Learyjev program rehabilitacije
mladih robijaša iz kaznionice Massachusetts Correctional Institution uz pomoć psilocibina.
Leary vjeruje da duboka mistična i psihološka iskustva koja izaziva droga mogu od tih
relativno mladih ljudi načiniti normalne građane. Javljaju se 32 dragovoljca, a slični
pokušaji počinju i u nekim drugim kaznionicama. Dr. Stanley Krippner, stručnjak za
rehabilitaciju robijaša, pohvalno se izražava o Learyjevim pokušajima, ali je nešto ipak
krenulo krivim putem. Dok su s jedne strane njegovi kritičari tvrdili da su nagla
poboljšanja u ponašanju okorjelih zločinaca bila rezultat povlastica koje su oni kao
sudionici pokusa imali, on je nagli prekid eksperimenata tumačio činjenicom da zatvorskim
vlastima uopće nije bilo u interesu smanjiti broj svojih mušterija. Kako je rekao, za
jednog je posjeta kaznionici primjetio da je u izgradnji čitav ogroman novi blok koji je
trebao zaposliti trostruki broj stražara u odnosu na postojeće. Razočaran ovakim razvojem
događaja, Timothy Leary se okrenuo svijetu za koji je pretpostavljao da će imati više sluha
za nove prodore u ljudskoj svijesti koje je oživljavanje jedne drevne religije
najavljivalo. To je bio svijet umjetnika, pisaca, slikara, filmadžija i filozofa, koji su
rado prihvatili novu avanturu.

Popularizaciji psilocibina, psilocina i gljiva koje ih sadrže (ovdje sam se namjerno
zadržao samo na Psilocybe mexicana, mada tih gljiva ima podosta, uz rod Psilocybe tu su i
Stropharia, Conocybe, Panaeolus i Copelandia, a kao zgodan kuriozitet ovdje bih izdvojio
Psilocybe yungensis iz zapadne Amazonije, čiju uporabu među danas već istrebljenim plemenom
peruanskih Indiosa Yurimagua opisuju isusovački misionari još krajem 17. stoljeća) dao je
obilan doprinos i Aldous Huxley kojeg smo već spominjali. Huxley, koji je na sebi isprobao
i psilocibin, tražio je, neposredno pred smrt od raka, da mu daju manju količinu
halucinogene droge, u uvjerenju da to omogućuje lakši prijelaz na “drugu stranu”.

Leary i Alpert do 1963. godine postaju očevi psihodeličnog pokreta koji ostavlja traga u
kulturi i umjetnosti, a pridružuju im se tisuće entuzijastički raspoloženih sljedbenika,
mahom studenata. Kasnije se iz toga razvijaju različite varijante hippyjevskog pokreta, a
država pod hitno sve psihodelike stavlja izvan zakona. Usprkos svemu, psihodelici se
razlijevaju Amerikom, u svojim hitovima mjesta im daju pop grupe, čak “Beatlesi” i “Pink
Floyd”. Na scenu stupaju i drugi psihodelici, mnogi od njih mnogo opasniji i rizičniji od
psilocibina i stvari počinju uzimati neočekivane tijekove.

No, to je jedna druga priča. Dobra ilustracija svojevrsne euforije koju su izazvale
psilocibinske gljive u tim godinama je knjiga s početka sedamdesetih u kojoj autor, dr.
John Allegro, pokušava dokazati da Isus kao povijesna osoba nije stvaran, već je to samo
simbol za “magičnu gljivu” ! Ova teško održiva teza dolazi iz uma čovjeka koji je godinama
pripadao uglednoj grupi znanstvenika, istraživača i prevoditelja čuvenih Qumranskih svitaka
s Mrtvog mora. Ipak, čini se da se, inače vrlo nadareni Allegro, prenajeo gljiva ili
potrefio krivu vrstu.

I psilocibin je područje oštrog sukoba između onih koji mu pripisuju vrijednost supstance
što uklanja prepreke ljudskog uma na putu duhovnih spoznaja i onih koji u prvi plan
stavljaju ideju da se, prije svega, radi o trovanju psihotropnom tvari čije su posljedice
promjene u pulsu, ritmu disanja, osjećaju ravnoteže, krvnom tlaku i rektalnoj temperaturi.
Psihički se doživljaji ocjenjuju kao misaono rastrojstvo, lutanje misli, globalno
osiromašenje svijesti, umanjenje osjećaja za kritičnost, a navode se pokusi sa slikarima
koji svaki puta slikaju nekim drugim stilom, slijedeći hirovite i automatske impulse iz
svoje svijesti. Osjećaj da je vrijeme stalo definira se kao poremećaj u radu živčanog
sustava, navode se slučajevi kod kojih nastupaju stanja depresije, razdraženosti,
emocionalne napetosti i krize smijeha ili plača, katkada doživljaji straha ili euforije
koja se smatra patološkim stanjem, ili pak povećane zabrinutosti.

Psilocibin je triptaminska droga koja ima djelovanje oko 200 puta slabije od LSD-a. Svojom
kemijskom strukturom, ova je tvar nalik važnom ljudskom neurohormonu serotoninu, ali i
halucinogenu bufoteninu, koji je prvi puta pronađen u koži nekih žaba. Oko efekata i
doziranja također je oduvijek bilo velikih polemika. Sam je Hoffmann uzeo visoku dozu od
2,4 grama osušene gljive i halucinirao šest sati. Došao je do zaključka da doživljaji
uživatelja psilocibina ili gljive ovise o dva bitna faktora: prvo, o uzetoj dozi i drugo, o
njegovim očekivanjima. Isto kao što je Hoffmann cijelo vrijeme pokusa imao vizije vezane uz
Meksiko jer za njega veže gljivu, onaj tko od psilocibina očekuje euforično, mistično
iskustvo, vjerojatno će ga i imati. Liječnik koji je Hoffmannu mjerio tlak, u njegovim se
vizijama pretvorio u astečkog vrača, a istraživač Henry Munn, koji se oženio nećakinjom
jednog curandera tvrdi da Indiosi čuju kako im gljiva govori. Dapače, mnogi se od njih, pod
utjecajem tzv. ekstatičkog jezika, osjećaju pozvani govoriti kada su pod utjecajem gljive.
Šaman koji u takvu stanju govori, riječi izgovara melodičnim glasom, kao da ih recitira,
one iz njega izlaze lako i poruke su sasvim jasne. On duboko vjeruje da je u tom trenutku u
vezi s izvorom cijele Kreacije.

Prema Wassonu, gljiva se kolektivno konzumira kada treba za bolesnika pitati da li će
preživjeti bolest, te što učiniti da se oporavi, ako mu je tako suđeno. Ako je ukraden
novac, izgubljen magarac, ili se dugo ne zna što je s nekim rođakom koji je otišao u
Ameriku, opet se “pita gljivu” i ona daje odgovore. Wasson je raspoložen vrlo navijački
kada je u pitanju “meso bogova”, jer je i sam napravio eksperiment, kada ga je za vrijeme
seanse Maria Sabina pitala želi li nešto saznati preko gljive. Da, odgovorio je, zanima me
što je s mojim sinom koji se nalazi u Cambridgeu u SAD. Meksikanka dakako nikada nije čula
za Cambridge, ali je vrlo brzo odgovorila na upit: mladi Wasson sada nije u Cambridgeu, već
kod kuće. Ima emocionalnih problema zbog djevojke i sprema se javiti u vojsku. Naknadnom je
provjerom Wasson ustanovio da je sve što je Sabina rekla bilo do u detalje točno. Bar je
tako kasnije tvrdio.

Već spominjani dr. Krippner misli da je za vrijeme jedne seanse s gljivom imao viziju smrti
Johna F. Kennedyja, odnosno čuo je glas koji je više puta ponovio: “Predsjednik je
ustrijeljen...”. To je bilo 1962. godine. Svog se doživljaja sjetio 19 mjeseci kasnije, 25.
studenog 1963. godine, kada je na ulici u Dallasu doista puščanim metkom ubijen predsjednik
Kennedy. Određenu sjenu na njegovu tvrdnju baca to što je on, navodno, u periodu kada se
nalazio pod utjecajem halucinogena vidio kip pokojnog predsjednika Lincolna, koji je
također ubijen vatrenim oružjem.

Carlos Castaneda u svojim knjigama govori kako je njegov mentor Don Juan tretirao
psilocibinsku gljivu. Zvao ju je humito, “mali dim”, jer je običavao pušiti, pa stručnjaci
zaključuju da je tako aktivirao neke kemijske spojeve koji se ne javljaju ako se gljiva
uzima oralno. Castanedi je rekao da je gljiva “... saveznik koji omogućava da vidiš i
razumiješ stvari koje ti nijedno živo biće ne može razjasniti...”. Nije sasvim jasno o
kojim se stvarima radi.

Psilocibinska gljiva ima suviše zanimljivo djelovanje, a da bi bila tako dugo
nepoznata Zapadu–zaključuje Terence McKenna.

Uzmemo li u obzir relativno nove spoznaje o tome da Stropharia cubensis raste u austrijskim
šumama, nije daleko do zaključka da je vrlo vjerojatno za njena neobična svojstva morao
znati netko, možda i pred više stoljeća, a nije isključeno da je i u Europi bila dio tajne
okultne tradicije. McKenna navodi studiju o slučajnom unosu gljive koja je, kako tvrdi,
bila iz porodice Psilocybe, a objavljena je u prestižnom znanstvenom časopisu “Science” još
1914. godine. Autor A. E. Merrill sa sveučilišta Yale opisuje kako su on i njegova
nećakinja u okrugu Oxford u Maineu greškom na putu ispržili nepoznatu gljivu i pojeli je.
Halucinacije koje opisuje savršeno se poklapaju s iskazima korisnika Psilocybe, ali su
njeni prateći efekti izrazito neugodni, na granici podnošljivog.

 

 


Neki opisi iz romana Lewisa Carrolla “Alica u zemlji čudesa”, koji je objavljen još 1865.
godine, daju naslutiti da je autor poznavao djelovanje psilocibinskih gljiva.
SlikaGlavni lik romana, Alica, doživljava fantastične promjene nakon što pojede nekoliko
komadića gljive, a o istoj gljivi vjerojatno govori i Mordecai Cooke u svojoj knjizi iz
1852. godine, “The Seven Sisters of Sleep” (“Sedam sestara sna”). Vrlo detaljno izgled i
djelovanje psilocibinske gljive opisuje i čuveni H. G. Wells u svom djelu “The Purple
Pileus”. Ova je izmišljena priča objavljena krajem 19. stoljeća, a navodi niz preciznih
podataka po kojima je lako zaključiti da je enigmatični Wells mnogo znao o psihoaktivnim
tvarima. A izgleda da se njima bavio podosta, jer u svom romanu “New Accelerator” (“Novi
akcelerator”) opisuje čovjeka koji je uzeo drogu koja toliko ubrzava metabolizam da mu se
čini da je čitav svijet oko njega nepomičan. To “zaustavljanje vremena” jedan je od vrlo
karakterističnih efekata koje izaziva “magična gljiva”.

Wellsov suvremenik, ugledni farmaceut, ali i obožavatelj svega okultnog, John Uri Lloyd,
sakupio je, zajedno s bratom, golemu kolekciju gljiva američkog Juga. Svoja iskustva sa
Strophariom cubensis ovaj čovjek, po kojem danas nosi svoje ime stručni časopis “Lloydia”,
opisuje u knjizi “Etidorpha”, objavljenoj 1895. godine. Posrijedi je traktat o gljivi
bogatoj psilocibinom, što je jasno iz niza pasusa. McKenna razvija jednu doista fantastičnu
tezu, koristeći se potpisom pod jednom ilustracijom u knjizi. Slika kao da ne spada u
sadržaj samog djela, a potpisana je tekstom “Monstrous Cubical Crystals” (“Monstruozni
kubični kristali”). Iako Stropaharia cubensis svoje latinsko ime dobiva tek 1906. godine,
kada je na Kubi identificira Earle, McKenna je uvjeren da je Lloyd unaprijed znao kako će
se “magična gljiva” jednoga dana zvati ! Naime, kao što je cijelo djelo “Etidorpha” pisano
u nekakvim šiframa (i naslov je naopako od “Aphrodite”), tako se, prema McKenni, kratica za
naziv gljive o kojoj je u knjizi riječ može izvući iz potpisa pod navedenom ilustracijom:
Stro Cub ! Samo čudnovata koincidencija ? McKenna se iz petnih žila trudi dokazati da je
riječ o nečemu što nadilazi puku slučajnost i uvodi nas u moći koje gljiva može dati svom
obožavatelju.

I svibanjski broj “Irish Ecclestical Record” iz 1915. godine donosi tekst iz pera
stanovitog A. Newmana, a naslov mu je “Monsieur Among the Mushrooms” (“Gospodin među
gljivama”). Pažljivijim čitanjem dijelova ovog teksta, koji je netko potpisao pseudonimom,
pokazuje da su mnogi bili svijesni svojstava psilocibinske gljive puno godina prije njene
svjetske promocije u hippyjevskom razdoblju.

Nema nikakve sumnje da su neki mistični redovi sufija poznavali gljivu koja je možda, poput
pejotla, igrala važniju ulogu u povijesti okultnog no što mi to danas pretpostavljamo.
McKenna napominje da bi se češljanjem literature ranije od spomenute zasigurno također
moglo naći djela koja bi ukazivala na to da je “magična gljiva” bila poznata starim
narodima izvan Južne Amerike. Prema nekima, 8 milenija stari crteži nađeni na platou
Tassili u Alžiru predstavljaju čovjeka koji nosi u rukama gljive, koje bi mogle biti roda
Psilocybe.

Peter Stafford iznosi špekulaciju prema kojoj je možda krava sveta životinja u Indiji zato
što psilocibinska gljiva odlično uspijeva na njenu izmetu, a u Novom je Svijetu svoje
preživljavanje dužna istom proizvodu jelena, zbog kojeg su ga navodno mnogi domoroci
smatrali svetim. Zacijelo je u pitanju pretjerivanje koje, međutim, pokazuje popularnost
“magične gljive” među onima koji se bave izučavanjem halucinogena. Nešto se ipak
promijenilo svih ovih godina u kojima su u SAD razvili pravu malu industriju zasnovanu na
primitivnoj opremi pomoću koje gotovo svatko, bez obzira na stručno znanje, može uzgojiti
psilocibinsku gljivu. Cijeni se da takvih privatnih uzgajivača ima u Americi najmanje pet
tisuća, a izgleda da se to odrazilo na kvalitetu doživljaja pod utjecajem čudnovate gljive.

Naime, Maria Sabina, curandera koja je Zapadu otkrila tajnu “magične gljive”, pod kraj
svog dugačkog života u kojem je bila progonjena od vlasti, ali i domorodaca, koji smatraju
da nije trebala odati njihovu vjekovnu tajnu, govori o tome kako “... gljiva više nema
svoju snagu otkada se naširoko koristi...”. Biljka koja je čovjeka nekada povezivala “...
sa svijetom bogova i mrtvih...”, danas postaje sredstvo drogiranja i više ne daje ona
iskustva kakva je davala dok je još bila dio skrivenog kulta poznatog samo izabranima. Iako
možemo ovu tvrdnju otpisati kao praznovjerje, jedan mi je indijanski vrač rekao: “Magična
gljiva nije uvijek nježna, iskustva koja daje mogu biti vrlo surova i neugodna. Maria
Sabina je znala što govori kada je tvrdila da se ćud gljive izmijenila posljednih desetljeća. Ili su se možda izmijenili ljudi. Na gore...”.

Psilocibin je alkaloid s indolskom jezgrom i jedini u cijelom svijetu halucinogena u svojoj
molekuli sadrži atom fosfora. Ako je u sintetičkom obliku, potrebno je 5–10 mg droge da
proizvede željeni učinak. Efekti sintetičke droge i gljive praktično su identični, što je,
kao što smo već rekli, potvrdila i sama Maria Sabina. Prema nekim istraživanjima, “magičnu”
su gljivu poznavali i koristili još u doba Sumerana, što se navodno može zaključiti iz
filološke analize, a osim drevnih Veda, njome se vjerojatno bave i još neizučeni rukopisi
koje pripisuju Majama. Zanimljivo je da Palenque, duhovni centar Maja izgrađen u 7.
stoljeću, danas doslovce obiluje psilocibinskim gljivama poput Psilocybe mexicana, ali i
Psilocybe aztecorum i Psilocybe maytecorum. Uopće, nemoguće je i nabrojiti sve moguće teze
o utjecaju “magične gljive” na razne civilizacije koje su se javile nakon prvih
istraživanja njenih efekata. Antropologija, mistika, botanika i arheologija isprepliću se u
pokušaju pronalaženja dokaza da je psilocibinska gljiva odigrala neku presudnu ulogu u
povijesti čovječanstva, no za to još nema definitivnog dokaza.

Psilocibinsku gljivu koja je u SAD zakonom zabranjena ipak nije moguće iskorijeniti. Andy
Weil je šećući rezidencijalnom četvrti Seattlea pokupio hrpu gljiva ispred kuća vlasnika
koji nisu imali pojma o čemu se radi. Time je htio pokazati da se gljiva ovako neobičnih
svojstava nalazi praktično na svakom koraku.

  Drago Plečko
 

https://themajka.com/halucinogene-gljive-kroz-povijest-t81.html